U iščekivanju ....

Сижу, никого не трогаю, примус починяю...

11.01.2007.

Mojih pet

Taman se spremam da napišem zakašnjeli novogodišnji post, kad ono kletva poharala blogger ba pa i mene pozitivna proklela. Pa kud svi blogeri, tu i Štefica ...

 

1.Ne razlikujem lijevu i desnu stranu (i nisam jedina, nađoh u tuđim kletvama!). Koliko god ja kontala kojom rukom pišem, na kraju uvijek pogriješim. Al se zato sa 'tamo,ovamo, gore i dolje' snalazim savršeno. Vrlo jasno, jednostavno i logično.

 

2. Potpuni sam ovisnik o TVu. Sreća pa nam kablovci pustiše Discovery chanell i National Geographic, pa nešto pametno izađe iz toga. Al inače  sve serije gledam Ove američke, sapunicama se koliko-toliko uspješno opirem. Pardon, lažem, Lost nikako ne uspijevam da provarim. Ponekad se uživim toliko da postane malo ... zabrinjavajuće. Mašta radi svašta ... a to nas dovodi do treće stavke:

 

3. Imam jako jako jako razvijenu maštu. Uvijek imam već pripremljen scenario, nebitno o čemu se radi. Druga je stvar što nikad ništa ne ispadne kako ja to zamislim. Bar sam naučila da podnosim razočarenja. Specijalna ponuda ...

 

4. Pričam sama sa sobom. Uglavnom se trudim da ne bude naglas, al omakne se. Tačnije imam svoje imaginary friends u glavi, pa komuniciram sa njima. Bar mi nije dosadno, uvijek imam s kim da razgovaram.

 

5. Nikad ne pričam neke svoje stvari. I niko me ne poznaje baš do kraja. Ne podnosim kad me analiziraju, razumiju, suosjećaju, klimaju glavom ... Svoje brige sama rješavam!

 

Eto toliko. Ostavljamo nešto i za sljedeće postove. A proklinjem sweeteuphoriju. Dosta od mene. Aj ćao!

31.12.2006.

Noć koju je najbolje prespavati



Nova godina?! Znate nešto novo u vezi s njom? Polako, nemojte mi reći: strašno ste se napili sinoć i, ono, baš je bilo super, pravo društvo, odabrano, samo da se nije pojavio onaj idiot sa svojom koketušom, a i P. je bio malo agresivan (mislim, dobro to, ali pištolj mu stvarno nije trebao...). Ili ste, možda, smrzavali guzicu po ulicama nekih europskih metropola, blesavo se smješkali pijanim Česima ili Francuzima, samo da frendovima možete reći da ste bili tamo - a evo tu su i slike.

Ma, ne, pa prošli ste vi sve te pizdarije, i fino ostali doma sa curom, jedan na jedan, mala romantična večer, intimna zabava pod jorgan planinom - niš' pretenciozno. Ali, ona se, naravno, u neko doba morala sjetiti Ivana i Marije na Kubi; "baš smo mogli, nikad me nigdje ne vodiš, vidiš kako Ivan..." Ako pomirbeni seks ne odigra svoju ulogu, sva je prilika da doček završavate već oko pola tri s daljinskim u ruci, dok se ona pravi da spava. A i telka nije ono što je bila, nema više Kiće Slabinca, "Šampanj, Šampanj" u ponoć i Čkalje s maramom na glavi kako sjecka kiseli kupus. Možda se smak svijeta već dogodio?

Nova godina ima jedan veliki problem - precijenjena je. U slučaju milenijskih gluposti, svitanja novog doba i sličnih mumbo-jumbo smicalica, teret očekivanja množimo sa, gle iznenađenja, okruglo tisuću. Dakle, jednostavno se MORATE savršeno zabaviti, ispucati iz sebe svu pozitivnu i negativnu energiju, beskrajno voljeti sve kretene oko vas makar onih 25 sekundi kad im bezočno lažete o najboljim željama, učiniti nešto jako ludo i super pametno, poševiti najboljeg komada na tulumu i pomiriti se s bivšim partnerom (kakva sreća ako je riječ o istoj osobi!). Sve za jednu noć, tu sjajnu "najdužu noć", prema kojoj ostale 364 u usporedbi padaju ničice i poslušno se redaju u nizu ne bi li je opet dočekali s fanfarama. Čisti fašizam! ....

 

Ante Perković

preuzeto sa www.monitor.hr/365

 

Veselite se, budite sretni, najedite se, napijte, zaplešite ... šta god, dok vas to čini sretnima!

A u 2007 ... o tom potom :)

20.12.2006.

Drž' se, sestro

Od sinoćnje emisije „60 minuta“ jako se mnogo priča o jednom konkretnom slučaju porodičnog nasilja. Nažalost, samo se o tom jednom slučaju i priča, a sve ostale žene Koje Padaju Niz Stepenice, šute i trpe. Naiđoh na ovaj tekst Vedrane Rudan i ne mogu više da skrenem misli sa toga. I mislim da se apsolutno što više treba pisati i pričati o tome! Dosta je više okretanja glave! Stvari treba nazivati pravim imenom, ali uprkos tome svako sam u sebi mora da pronađe snage da se izbori ili da živi i dalje sa svojim demonima.

 

Evo teksta i za vas:

 

Otvoreno pismo gospodji Magali Boers Cucic, Zeni Koja Je Pala Niz Stepenice
tekst Vedrane Rudan iz Nacionala

Draga sestro. Svaka čast! Sve smo padale niz stepenice, svakih petnaest  minuta u Hrvatskoj niz stepenice pada jedna žena. Mi letimo, ali nam nikad nije palo na pamet pozvati novinare i govoriti o tome. Naša letenja nisu tajna, ali nisu ni vijest. Prebiti ženu u Hrvatskoj nije ni narušavanje javnog reda i mira, iako krici hrvatskih žena svakih petnaest minuta paraju
hrvatski mir. I ja i sve moje prijateljice znamo što znači dobiti šaku u glavu, kako izgleda nazvati policiju, što govore policajci kad dođu, što govore muževi, kad policajci odu, kako plaču djeca kad nam muževi lupaju glavom o zid i režu telefonske žice. Sve mi znamo kako to izgleda kad te
prebije, pa te onda pojebe, jer si ti to tražila. To nije silovanje, to je ljubav, u braku nema silovanja. A onda, idući dan, odemo na posao i nitko nas ne pita kako to da stalno padamo niz stepenice. Ne možemo nazvati mamu i reći, mama, razbio me. Jer naši su tate prebijali naše mame, njegov je tata prebijao njegovu mamu, sve smo mi prebijene kćeri, prebijene žene, prebijene sestre, prebijene mame. Zato, nemoj zamjeriti njegovoj mami koja govori što
mora govoriti, gospođa se samo boji da ne zapne o otirač. Sestro, nisi jedina. Mi, građanke Republike Hrvatske, iskusne smo letačice. Da ponovim, svakih petnaest minuta niz hrvatske stepenice leti jedna žena. Naši muževi nisu uvijek tako elegantni, tako obrazovani, tako obučeni, tako europski skockani. Nisu magistri, iako ima i magistara, nisu novinari, iako ima i novinara, nisu urednici, iako ima i urednika, i generala, i ministara, i odvjetnika, i učitelja, i sportaša. Tvoj prosijedi, elegantni predavač na međunarodnim konferencijama, sazivač konferencija za tisak, nuđač ostavke
koju nitko neće prihvatiti, cinični, ledeni kicoš, nije jedini skockani bacač niz stepenice. Ima i drugih. Ti drugi koji nisu drugačiji mlate u potkošuljama ili košuljama, bez kravate, goli do pojasa ili od pojasa, nekad imaju na sebi samo hlače i otvoren rasporak. Sestro, sve ostalo je isto. Oni su nervozni, oni su u pravu, mi griješimo, mi moramo plaćati naše greške,
mjesecima, godinama, desecima godina. Dok nas smrt ne rastavi, na dnu stepenica. Mi smo te koje se moramo popraviti, mi moramo biti odmor, njih, ratnika. Ratnika koji našom glavom ratuju sa zidovima naših domova. Što ti
želim reći, sestro?
Ima nas, nisi sama, mlaćenje žena najomiljeniji je hrvatski sport. Samo, i tu prestaje sličnost između tebe i nas, ti si imala muda dignuti glas, pokazati svoje rane, ispričati što ti radi gospodin Magistar kad si u krivu, a stalno si u krivu. Ali… Što će se dogoditi?
Naravno da će te Europejac demantirati, proglasit će te ludom, histeričnom, anoreksičnom.
Kao da je anoreksija hendikep u ratu s hrvatskim mužjacima? Hendikep? Da nismo anoreksične, oni ne bi bili s nama. Njima puca film baš
zato jer smo anoreksične. Hrvatski muži imaju dobre živce kad im je s druge strane netko od dva metra i sto pedeset kila. Hrvatski muži… Hrvatska?! Znaš šta mi je palo napamet? Ti si hrabra samo zato jer ne znaš gdje živiš?! Da znaš u kakvoj zemlji živiš, možda bi bila poput mene, poput nas? Reći ću ti nešto o Hrvatskoj. To je zemlja u kojoj u Ustavnom sudu sjedi gospodin za kojeg se tvrdi da je silovao po Bosni. Nikad se nitko zbog toga nije zabrinuo! Naš je Predsjednik pred njim polagao zakletvu, doduše, nije mu pružio ruku. Bravo za gospodina Predsjednika! Naš Sabor raspravlja o radu nedjeljom, naše sabornice u novinama raspravljaju koja čime pokriva svoj muf, ni oni ni one ne znaju da svakih petnaest minuta niz hrvatske stepenice leti jedna žena. I savjetnik našeg Predsjednika puštao je žensku niz stepenice. Njemu je Predsjednik pružio ruku. Jedan je naš ministar prebijao svoje žene. Ni jedna nije pozvala novinare. Na Hrvatskoj televiziji je najbolje plaćeni urednik prebio asistenticu. I? Što se dogodilo asistentici? Sestro draga! Ovo je Hrvatska! U ovoj zemlji žene nose tamne naočale i danju
i noću, hodaju bez prednjih zuba, vuku prebijene noge, kuhaju slomljenom rukom! Gmižu Hrvatskom u velikoj tišini, ne pričaju okolo priču svog života, nema je tko čuti, ne bježe od muža jer od njega ne mogu pobjeći. Ovdje nema suda, nema pravde, nema istine, nema zakona! Osim zakona šake u žensku glavu. Sestro, svaka ti čast! Prva si koja je digla glas i učinila nešto za svoje kćeri, za sebe i nas! Tko zna, možda će sutra vrisnuti druga, pa treća, pa peta, dok ne zaurla stotine tisuća hrvatskih prebijenih žena. Živim za taj dan, sestro! Neke od nas će padati niz stepenice, mnoge će
ostati na dnu stepenica zauvijek, ali, da bi se dobio rat, treba krenuti u rat! Prva si, pokazala si nam put! Jasno nam je da jedna jedina Autonomna kuća u Hrvatskoj ne može udomiti nekoliko stotina tisuća žena, ali nekoliko stotina tisuća žena možda bi moglo promijeniti ovu malu, mračnu, bijednu, gadnu, ženomrzačku zemlju. Što čekamo? Dokle ćemo mi, građanke Republike Hrvatske, šutjeti u zemlji u kojoj se herojima diže samo kad siluju, kad mlate i siluju?!
Pozdrav

Drž' se, sestro

18.12.2006.

Jupiiiii

Vidim da je ovo onaj ružni i mokri snijeg, al svejedno me toliko obradovao da vam ne mogu opisati! Nisam neki fanatik zimskih avantura, ali naprosto obožavam kad sve zabijeli ...

 

 

Nadam se da će uskoro i pravi, lijepi, čisti snijeg, i da ćete da uživate u njemu bar upola kao i ja

 

17.12.2006.

Damn ...

A fino sam rekla sebi: Štefi, ideš u krpe do 12 najkasnije ...

I još popila po leksilijuma, za svaki slučaj ...

I spustila roletne skroz skrooooz ...

I džaba ti sve, evo me opet u pola 3 ujutro na blogu ...

Jebem ti nesanicu i sve njene uzroke i posljedice

 


Stariji postovi

U iščekivanju ....
Neostvarena želja
Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ: da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije i biti vjeran, iskren drug koji drži datu riječ; da ću slijediti put najboljih pionira, cijeniti slavno djelo partizana i sve napredne ljude svijeta koji žele slobodu i mir; da ću voljeti svoju domovinu samoupravnu socijalističku Jugoslaviju, njene bratske narode i narodnosti i graditi novi život pun sreće i radosti!

Za dotjerivanje ...
... hvala najkreativnijoj Partizanki na svijetu!

Just in case ...
stefica_cvek@yahoo.com

MOJI FAVORITI

BROJAC POSJETA
6848

Powered by Blogger.ba